Ugašen međuzvjezdani instrument na Voyageru 2

NASA-ine svemirske letjelice Voyager, prema izvornim planovima trebale su letjeti četiri godine i stići do Jupitera i Saturna. Ali gotovo pola stoljeća i 24 milijarde kilometara kasnije, daleko su premašile svoju izvornu misiju, proletjevši pokraj vanjskih planeta i izletjevši iz naše heliosfere, izvan utjecaja Sunca. Sonde trenutno prolaze kroz međuzvjezdani prostor, putujući dalje od bilo kojeg ljudskog objekta.

Tijekom svog nevjerojatnog putovanja, Voyageri su obavili prva opažanja na sva četiri gigantska vanjska planeta i njihove mjesece koristeći samo nekoliko instrumenata, uključujući Plasma Science Experiments, plazma senzore koji su dizajnirani i izgrađeni 1970-ih na Tehnološkom institutu u Massachusettsu MIT.

Znanstveni eksperiment s plazmom (poznat i kao plazma spektrometar ili skraćeno PLS) mjerio je nabijene čestice u planetarnim magnetosferama, solarnom vjetru i međuzvjezdanom mediju, materijalu između zvijezda.

Od lansiranja na svemirskoj letjelici Voyager 2 1977. godine, PLS je otkrio nove fenomene u blizini svih vanjskih planeta i u solarnom vjetru diljem Sunčevog sustava. Eksperiment je odigrao ključnu ulogu u potvrđivanju trenutka kada je Voyager 2 prešao heliosferu i preselio se izvan Sunčevog režima u međuzvjezdani prostor.

Sada, kako bi sačuvali ono malo energije što je ostalo na Voyageru 2 i produžili život misije, znanstvenici i inženjeri Voyagera donijeli su odluku da isključe MIT-ov Plasma Science Experiment.

To je prvi u nizu znanstvenih instrumenata koji će se postupno gasiti tijekom sljedećih godina. Dana 26. rujna, Voyager 2 PLS poslao je svoju posljednju komunikaciju s udaljenosti od 20,4 milijardi kilometara, prije nego što je dobio naredbu za gašenje.

"Ključno PLS otkriće na Jupiteru bilo je otkriće Io torusa, plazma krafne koja okružuje Jupiter, formiranog od sumpora i kisika iz Iovih vulkana (koji su otkriveni na slikama Voyagera).

Na Saturnu je PLS pronašao magnetosferu punu vode i kisika koja je bila srušena sa Saturnovih ledenih mjeseca. Na Uranu i Neptunu, nagib magnetskih polja doveo je do PLS-a koji je vidio manje gustoće, s Uranovom plazmom koja je nestajala u blizini planeta.

Još jedno ključno PLS promatranje bilo je termination shock, što je bilo prvo opažanje plazme pri najvećem udaru u Sunčevom sustavu, gdje je solarni vjetar prestao biti nadzvučan. Ta je granica imala ogroman pad brzine i povećanje gustoće i temperature solarnog vjetra.

I konačno, PLS je dokumentirao prelazak Voyagera 2 kroz heliopauzu otkrivajući zaustavljanje plazme koja teče prema van. To je označilo kraj solarnog vjetra i početak lokalnog međuzvjezdanog medija (LISM). Iako nije dizajniran za mjerenje LISM-a, PLS je stalno mjerio međuzvjezdane struje plazme izvan heliosfere. Jako je tužno izgubiti ovaj instrument i podatke!", izjavio je John Richardson, glavni istraživač na MIT-ovom Kavli Institutu za astrofiziku i istraživanje svemira.