Kolumna - Na pola puta do Mjeseca
MAK: Izlazak iz sjene
Svemirskoj utrci od 1971. godine zahvaljujemo i mikroprocesor.
Stojimo na obali svemirskog oceana, nadahnjujuća je rečenica Carla Sagana u uvodu njegovog serijala Cosmos. Čovjek ipak još nije postao interplanetarno biće, kakvo mora postati, prema zlogukom “biti ili ne biti” Stephena Hawkinga, koji za našu vrstu, kakva god bila, tvrdi da je predragocjeni svemirski fenomen da bi se sva jaja držala u samo jednoj košari.
Formalno, čovjek je još 1969. godine u malom velikom koraku uspio dotaknuti neki drugi svijet izvan svog matičnog. So what? Generacija istraživanja drugih svjetova s ljudskom posadom iz šezdesetih i sedamdesetih godina učinila je isto što i Vikinzi u otkriću Amerike. Da, bili su tamo. Ali je prava promjena za čovječanstvo nastupila tek opaljivanjem startnoga pištolja iz ruke Kristofora Kolumba. Istoga onoga kojega je nadahnjivao “Il Millione” Marka Pola, koji je u XIII. stoljeću otkrio kopneni put prema istoku. Poslije Kolumba su se na toj istoj zapadnoj obali kontinenta, kao na startnoj crti kakve utrke, načičkali mali, srednji i veliki, ratni, civilni brodovi i barke u kojima su bili vojnici, pustolovi, očajnici i misionari, svi sežući za onom drugom obalom s nejasnim osjećajem da je ploviti neizbježno.
Promjena koja je uslijedila opravdano upućuje upravo na Kolumba, a ne na Vikinge, ili čak moćnog kineskog admirala Zheng Hea, koji je sa svojom armadom navodno također oplovljavao istočne američke obale sudeći po ostacima potopljene džunke iz XIV. ili XV stoljeća. Unatoč nesumnjivoj odvažnosti i jednih i drugih, Vikinzi i Kinezi ostaju tek fusnotni kuriozitet. Isto kao i utrka za osvajanje svemira dviju supersila iz razdoblja Hladnog rata.
Hladnoratovska svemirska utrka čovječanstvu je ipak ostavila baštinu osjetno vrjedniju od fusnote u knjizi kurioziteta poput Guinnessove. Čovjek ni na simboličan način još nije postao interplanetarni stvor, kao što je poslije Kolumba postao interkontinentalna vrsta, jer je to ipak bio samo rat. Hladan, ali posve ratno ustrojen, s ratnim troškovima i ciljevima, ratnim istraživačkim i industrijskim naporom, srećom s minimalnim žrtvama. No, kad je rat završio, ratni je ustroj razmontiran.
Ono što se i danas baštini iz toga rata promijenilo je svijet da bude onakav kakvoga znamo. Na primjer, upravo svemirskoj utrci zahvaljujemo mnogo današnjih svakodnevnih materijala i tehnologija, među ostalim od 1971. godine i mikroprocesor, a nije nimalo slučajno što je u godini “malog velikog koraka” uspostavljena i veza između prvih dvaju čvorova ARPANET-a.
Nismo doživjeli svemirsku 2001. godinu kako su je 1968. godine na temelju dotadašnjeg razvoja romantično projicirali Arthur C. Clarke i Stanley Kubrick, ali ako se malo bolje osvrnete oko sebe, tu su svi sastojci. I znanje i hardver. Jedino ih do sad nitko nije složio da bi se čovjek otisnuo dalje.
Navigacijsko računalo koje je Apollo spustilo na Mjesec i vratilo natrag bilo je teško 32 kilograma i imalo je procesor s 10.000 tranzistora od feritnih jezgri, a moglo je na displeju od tri retka prikazati samo peteroznamenkaste brojke. Jedno je bilo u modulu koji se spuštao na Mjesec, drugo je bilo u zapovjednom članku u mjesečevoj orbiti, a na trećem se u Houstonu zrcalilo sve što se događalo u svemiru.
Valjda je jasno kakvo čudovište, u odnosu na to računalo, danas nosite u džepu! A ne radi se samo o snazi procesiranja, jer u džepu s tim istim kućištem nosite i višepojasni komunikator, akcelerometar i gomilu drugih senzora i detektora, uključujući i onaj koji je svjestan vašeg točnog položaja. A da kameru i ne spomenem.
Svi ti sastojci, znanja i raspoložive tehnologije, ovih se godina potiho pakiraju u velike, srednje i sasvim male svemirske brodove u namjeri da na mali milijun načina omoguće putovanje u svemir. Prilike su slične kao u onom vremenu kad opća javnost nije bila svjesna revolucije stolnih i kućnih računala. Samo je procesora u eri 8-bitnih računala, od 1972. do 1985. godine, bilo 18 vrsta. A proizvođača računala bezbroj, dok se nisu darvinistički reducirali na one koji su se održali. Tako će biti i sa šarolikim i ne baš malobrojnim društvom na obali svemirskog oceana koje upravo čeka svoj startni pucanj. Samo, mediji danas još ne znaju na koga bi se od njih kladili. To nije teško razumjeti, ali to ujedno i ne znači da tu, sasvim drugačiju utrku u sezanjima prema nedohvatljivom već danas ne vrijedi pratiti. Osim jednoga, Elona Muska, koji je pak priča za sebe.
Naprotiv, vrijeme nije ništa manje uzbudljivo od 1975. godine i sastanaka geekova u Hombrew Computing Clubu u Menlo Parku. Taj je svijet danas još u sjeni, ali je prepun zanimljivih likova i ideja. Prije ili kasnije upravo će oni, a ne netko drugi, promijeniti XXI. stoljeće. Time se ovdje želimo baviti.
Učitavam komentare ...