Kako izgleda prosječna hrvatska IT tvrtka?
Prosječne hrvatske IT tvrtke rastu do otprilike 50 zaposlenika. Najčešće se rast zaustavlja na brojki od 30 do 40. Prevladava logično razmišljanje da je to zbog malog kapaciteta lokalnog tržišta i da bi za daljnji rast trebalo prijeći granice
piše: Ante Mandić, predsjednik Uprave IN2 Grupe
U odnosu na ostale grane, hrvatska IT industrija je specifična po tome što je čini puno malih tvrtki (prema nekim statistikama više od dvije tisuće) s deset i manje ljudi. Pokreću ih i vode poduzetnici koji su istovremeno i menadžeri i ključni stručnjaci. Jedan od razloga te brojnosti je i činjenica da su za pokretanje IT biznisa, osim dobre ideje, potrebna relativno mala sredstva, pogotovo ukoliko je osnovna djelatnost izrada softvera i pružanje usluga. Skoro slična situacija s počecima postoji bilo gdje u svijetu. Međutim, nakon starta sličnost prestaje jer nastavak priče ovisi o okruženju u kojem se posluje, ekonomskom i političkom. Uspješni američki poduzetnik starta tvrtku, razvije je, proda njezin dio ili cijelu tvrtku financijskim ulagačima ili drugoj IT tvrtki, odlazi na drugi projekt ili ostaje dalje raditi u firmi ukoliko je vezan za svoju originalnu ideju. Hrvatski poduzetnik pokreće posao gledajući kako preživjeti prvih par godina sa skromnim sredstvima. Osim konkurencije, protiv njega su i država koja ga svojim ogromnim nametima već od prve minute tretira kao da posluje desecima godina; malo tržište na kojem je teško naći i razviti profitabilnu ideju; banke koje nemaju razumijevanje za ovu vrstu posla i priznaju samo nekretnine; skroman broj ulagača koji nemaju razumijevanja za poslove sa sporim obrtom kapitala i još koješta! Tome treba dodati relativno nisko razvijenu ICT infrastrukturu društva s malo dostupnih javnih servisa, lošom umreženošću i niskim standardom građana. To je razlog zašto prosječan hrvatski IT poduzetnik ostaje u okvirima samoodrživog razvoja držeći se slogana "dok ide - ide", nadajući se da će ići dok ne zaradi dovoljno za bolji standard i nekakvo alternativno ulaganje koje se najčešće ogleda u nekretnini koja bi mu mogla osigurati neki oblik rente kad tvrtka propadne. Ta potreba da se višak novca uloži u nekretninu ili nad-standard, a ne u posao, pokazuje koliko brzo gubi vjeru u vlastitu ideju s kojom je pokrenuo poslovanje. Čak štoviše, ne malo puta sam sreo poduzetnike koji nisu uposleni u vlastitim tvrtkama već u nekim dobrostojećim javnim poduzećima ili državnoj administraciji. Time zapravo šalju negativnu poruku ljudima koje zapošljavaju u svojoj tvrtki.
Mali broj hrvatskih IT poduzetnika uspije prebroditi ovu fazu i malu pretvoriti u normalno rastuću tvrtku. Za njih se obično kaže da osim vjere u vlastiti posao imaju i viziju, definirane ciljeve, poslovne planove te funkcionalno postavljenu mikro-organizaciju koja ih je u stanju dostići. Njihove tvrtke nastavljaju rasti po nekoj prosječnoj tržišnoj stopi do otprilike 50 uposlenika. Najčešće se taj rast zaustavlja na brojki od 30 do 40, koliko ima većina hrvatskih relevantnih IT tvrtki. Prevladava logično razmišljanje da je to zbog maloga kapaciteta lokalnog tržišta i da bi za daljnji rast trebalo prijeći granice. Iako je i to istina, ispostavilo se da tu postoji i faktor broja 50, koji se često spominje u literaturi koja se bavi organizacijom i sličnim temama. U osnovi tog faktora je tvrdnja da vođenje tvrtke s više od 50 radnika traži drugačiji upravljački (i adekvatni organizacijski) model negoli one do 50. Tu promjenu nije lako postići, tako da se rast većine tvrtki tzv. prve poduzetničke generacije zaustavlja oko tog broja te nakon nekog vremena počinje čak i padati. Pojednostavljeno gledano, suština te promjene je u promjeni mentaliteta poduzetnika/ vlasnika koji, slikovito rečeno, treba odvojiti pravnu osobu (tvrtku) od fizičke (sebe – vlasnika). Upravljanje većim brojem ljudi traži poznavanje osnovnih vještina upravljanja i vođenja kao što su definiranje nadležnosti, delegiranje, posredno izvještavanje, planiranje i koordinacija, formiranje (dovođenje) srednjega profesionalnog menadžmenta, "pametnije" poslovanje gdje se osim prodaje počinje gledati stvarni profit. Vlasnik se boji da povećanjem kontrole gubi na fleksibilnosti s kojom je dotad postizao uspjeh u sudaru s velikom konkurencijom. Ipak, vlasnik još uvijek pojedinačno poznaje svakog radnika i neki pozitivni elementi poslovne kulture sačuvani su i dalje. S time je vezan i slijedeći broj od 150 radnika, kada poduzetnik, slikovito rečeno, prestaje poznavati i kontaktirati svakog radnika. Nakon toga se poslovna kultura tvrtke definitivno mijenja u nešto dosta bezlično što često nazivamo korporativnom kulturom. Neke tvrtke u svijetu su zbog toga odlučile da nakon tog broja osnivaju novu, slijedeću, tvrtku (često puta se spominje Gorotex). U hrvatskoj IT industriji je taj broj prešao zaista malen broj tvrtki, pogotovo u softverskoj i uslužnoj djelatnosti.
Da bi hrvatska IT poduzetnička priča bila kompletna treba spomenuti još i tzv. viševlasnički faktor. Velika većina tvrtki je pokrenuta od strane više vlasnika čije se vizija i koncepcija, nakon što se prebrode egzistencijalni problemi, polagano počinju razlikovati. Ta razlika rezultira u podjelama tvrtke na manje koje onda nastavljaju svojim nezavisnim putem ili kompromisima koji idu nauštrb razvoja tvrtke.