Djeca u Kongu kopaju kobalt za naše telefone

Amnesty International je u suradnji s Afrewatchem ovih dana objavio veliki izvještaj pod nazivom "This is what we die for", u kojem se govori o kršenju ljudskih prava u Demokratskoj Republici Kongo za potrebe globalne trgovine kobaltom koji se koristi u litij-ionskim baterijama. Izvještaj navodi da materijal koji se nalazi u našim pametnim telefonima, tabletima, prijenosnicima i baterijama električnih automobila, dolazi iz rudnika u kojem sedmogodišnja djeca i odrasli rade u potpuno neljudskim uvjetima.

Mada ih direktno ne optužuje, niti tvrdi da znaju za podrijetlo materijala koji ugrađuju u svoje baterije, Amnesty International poziva velike elektronske brandove poput Applea, Samsunga, Della, Lenova, Sonya i Huaweia, te proizvođače električnih automobila poput Daimlera i Volkswagena,  da ubuduće bolje provjeravaju izvor kobalta kojeg nabavljaju od kineskih dobavljača, odnosno tvrtki Huayou Cobalt i CDM, koje materijal otkupljuju iz rudnika u Demokratskoj Republici Kongo.   

U izvještaju istraživači Amnesty Internationala detaljno opisuju način na koji prekupci kupuju kobalt u područjima gdje se iskorištava dječji rad, te ga prodaju CDM-u (Congo Dongfang Mining), podružnici kineskog giganta Zhejiang Huayou Cobalt Ltd (Huayou Cobalt). Jedan od dokaza kojima aktivisti za ljudska prava raspolažu su i dokumenti koji prikazuju kako kineske tvrtke procesiraju kobalt prije nego ga šalju trima proizvođača baterija u Kinu i Južnu Koreju, koji potom baterije isporučuju tvrtkama koje proizvode gadgete i električne automobile.

Od 16 multinacionalnih kompanija koje je Amnesty International prozvao kao klijente baterijskih tvrtki čiji kobalt dolazi od Huayou Cobalta, jedna je tvrtka priznala povezanost, dok 4 kompanije nisu mogle potvrditi kupuju li ga od DRC-a ili Huayou Cobalta, a njih 6 navodi da provode istragu u vezi toga. Pet tvrtki tvrdi da ne koristi kobalt koji dolazi od Huayou Cobalta, mada se nalaze na popisu klijenata proizvođača baterija.

Ono što je najvažnije, niti jedna tvrtka nije iznijela dovoljno detalja pomoću kojih bi potvrdila da zna od kuda dolazi kobalt koji koristi u svojim proizvodima.

Emmanuel Umpula, izvršni direktor organizacije Afrewatch smatra kako je ovo veliki paradoks digitalnog doba, jer se neke od najvećih i najinovativnijih tvrtki na svijetu ne pita od kuda dolaze materijali koje ugrađuju u svoje proizvode.

"Iskorištavanje u rudnicima ostaje izvan naše linije pogleda i razmišljanja, jer korisnici današnjeg globalnog tržišta nemaju pojma o uvjetima u rudnicima, tvornicama i montažnim linijama. Otkrili smo da trgovci kupuju kobalt bez postavljanja pitanja o tome gdje je i kako iskopan", navodi Umpula  

Rudari koji rade u područjima u kojima CDM kupuje kobalt suočeni su s velikim dugoročnim zdravstvenim rizicima i fatalnim nesrećama, u kojima je najmanje 80 njih poginulo samo u razdoblju između rujna 2014. i prosinca 2015., dok je većina nesreća nedokumentirana a tijela poginulih se ostavlja zatrpana ispod zemlje.

Djeca koju je Amnesty International ispitivao rekla su da rade 12 sati dnevno u rudnicima, nose teške terete i zarađuju između jednog i 2 dolara na dan, a prema izvještaju UNICEF-a, tijekom 2014. godine u južnom Kongu je bilo zaposleno oko 40.000 djece.

Aktivisti za ljudska prava apeliraju kod velikih multinacionalnih kompanija koje koriste litij-ionske baterije u svojim proizvodima da istraže je li kobalt pribavljan u opasnim uvjetima ili pomoću dječjeg rada, te da budu znatno transparentniji u vezi svojih dobavljača. Pored toga, organizacije za ljudska prava traže i od Kine da istraži lance nabave, kako bi se ustanovilo stoji li iza kobalta rad djece.

Izvor: Amnesty International