Metan ispod arktičkog permaftosta prijeti klimi

Nova studija znanstvenika Sveučilišnog centra u Svalbardu, otkrila je da metan migrira ispod permafrosta na otočnoj skupini Svalbard u arktičkom oceanu.

Ispod permafrosta Svalbarda zarobljeni su milijuni kubičnih metara metana, a znanstvenici su otkrili da on može migrirati ispod hladne brtve permafrosta i pobjeći. Isticanje velikih razmjera moglo bi stvoriti ciklus zagrijavanja koji bi doveo do vrtoglavog porasta emisija metana, uzrokovati ispuštanje više plina te dopuštati više odmrzavanja permafrosta i dalje povećavati oslobađanje metana.

Budući da je geološka i glacijalna povijest Svalbarda vrlo slična ostatku arktičke regije, ove migrirajuće naslage metana vjerojatno će biti prisutne i drugdje na Arktiku.

"Metan je snažan staklenički plin", rekao je dr. Thomas Birchall sa Sveučilišnog centra u Svalbardu, glavni autor studije objavljene u časopisu Frontiers in Earth Science. "Trenutno je curenje ispod permafrosta vrlo malo, ali čimbenici poput povlačenja ledenjaka i odmrzavanja permafrosta mogu 'podići poklopac' u budućnosti."

Permafrost, tlo koje ostaje ispod nula stupnjeva Celzijevih stupnjeva više godina, široko je rasprostranjeno na Svalbardu. Međutim, nije ujednačen niti kontinuiran. Zapadno od Svalbarda je toplije zbog oceanskih struja, tako da je permafrost ondje tanji i potencijalno raštrkaniji. Permafrost u gorju je sušiji i propusniji, dok je permafrost u nizinama zasićeniji ledom. Stijene ispod često su izvori fosilnih goriva, oslobađajući metan koji je zatvoren vječnim ledom. Međutim, čak i tamo gdje postoji kontinuirani permafrost, neke geografske značajke mogu omogućiti izlazak plina.

Podnožje permafrosta teško je proučavati zbog njegove nepristupačnosti. Međutim, tijekom godina mnoge su bušotine potopljene u permafrost od strane tvrtki koje traže fosilna goriva. Istraživači su koristili povijesne podatke iz komercijalnih i istraživačkih bušotina kako bi mapirali permafrost diljem Svalbarda i identificirali nakupine permafrost plina.

Monitori bušotina identificirali su dotok plina u bušotinu, ukazujući na nakupine ispod permafrosta, i abnormalna mjerenja tlaka koja su pokazala da je ledeni permafrost djelovao kao brtva. U drugim slučajevima, čak i tamo gdje su permafrost i temeljna geologija bili pogodni za zadržavanje plina, a stijene su bile poznati izvori ugljikovodika, plin nije bio prisutan, što sugerira da je proizvedeni plin već migrirao.

Znanstvenici su naglasili da je nakupljanje plina mnogo češće nego što se očekivalo. Od 18 istražnih bušotina ugljikovodika izbušenih u Svalbardu, osam je pokazalo dokaz permafrosta, a polovica njih je otkrila nakupine plina.

Stručnjaci su pokazali da se aktivni sloj permafrosta, gornjih jedan ili dva metra koji se sezonski otapa i ponovno smrzava, širi sa zagrijavanjem klime. Ako stalno smrznuti permafrost postane tanji i mjestimičniji, metanu bi moglo biti još lakše migrirati i pobjeći, što bi moglo ubrzati globalno zagrijavanje i pogoršati klimatsku krizu.