Kako misli Elon Mars

Piše: Miroslav Ambruš-Kiš Mak, koordinator istraživanja u timu Synergy Moon (u natjecanju za Google Lunar Xprize)

Nije zabuna u naslovu. Danas malo kome pada na pamet da je osnivač SpaceX-a Elon Musk napravio mnogo hrabrih i jednako lukavih životnih koraka. Najširoj je javnosti dovoljna zvjezdana prašina, jednima da ga obožavaju, drugima da rigaju hejtove. Ista stvar kao i deset godina prije sa Steveom Jobsom. Ima neka vrsta sveznalica opće prakse, nerijetko i vrlo utjecajnih, koji se često ispromašuju jer im ta vrsta medijske pompe ide na živce, pa se sprdaju njegovoj obznanjenoj fiksaciji o kolonizaciji Marsa. Pa ga u sprdnji tako i zovu.

Mnogi počnu kao Elon Musk, ali nikako da izađu iz razdoblja kratkih hlača. Lako za gomilu onih koji na tom putu uzleta prije ili kasnije zastanu, ali postoji jedna posebna sorta koju činjenice ne zanimaju, ali imaju mišljenje. Oni slobodno mogu prestati čitati.

Rodio se 28. lipnja 1971. godine kao dijete Kanađanke koja se udala u južnoafričku Pretoriju za elektroinženjera, pilota i pomorca. Prilično je jasno da je kod kuće dobio dobre tehničke temelje. Sa 10 godina dobio je i Commodoreov VIC-20 pa se zarazio. S 12 godina u BASIC-u je isprogramirao svemirsku pucačinu Blastar i za oko 500 dolara prodao je magazinu PC and Office Technology.

Poznato je da je kao tinejdžer gutao knjige, a i da su ga vršnjaci mlatili. Po završenom srednjem školovanju pobjegao je od novačenja u vojsku majčinoj sestri u Kanadu. Tu je po majci dobio državljanstvo. S kanadskom putovnicom lako mu je bilo doći u SAD. Dodiplomski je studij završio u Kanadi, diplomirao je fiziku na Sveučilištu Pennsylvania, a na Poslovnom sveučilištu Wharton i ekonomiju. Još se 1995. godine odselio u Kaliforniju namjeravajući doktorirati fiziku materijala na Stanfordu, ali je ostao tek dva dana. Jer, posao…

S bratom Kimbalom te je godine očevim početnim novcem osnovao tvrtku Zip2. Bila je to softverska tvrtka temeljena na webu koja je novinskim redakcijama poput The New York Timesa i Chicago Tribunea nudila iscrpne i ažurne profile američkih gradova. Posao je dobro krenuo, ali je u veljači 1999. Compaq za Zip2 dao ponudu koja se ne odbija: 307 milijuna dolara u kešu i 34 milijuna u dionicama. Sa svojim udjelom koji je s rastom kompanije pao na 7 % Musk je u džep ipak stavio 22 milijuna. Samo mjesec dana poslije osnovao je X.com, financijski servis za plaćanje putem e-maila, a godinu dana poslije tvrtka se integrirala s uslugom PayPal. U listopadu 2002. Musk je izašao iz PayPala sa 165 milijuna u džepu kad ga je kupio eBay. I tad počinje njegova svemirka pustolovina. I sve ostale, kao da sve to dosad nije bilo ni početak.

Još 2001. godine on se u Moskvi raspitivao bi li mogao kupiti i za lansiranje preurediti dekomisioniranu interkontinentalnu raketu tipa Dnjepr, koje su Rusi u to vrijeme uništavali na temelju ugovora o smanjenju naoružanja sa SAD-om. Nije uspjelo, jer su ga Rusi doživljavali kao zaluđenog balavca. Jednako je prošao i u poušaju da kupi tri američke dekomisionirane rakete, ali mu je 8 milijuna dolara po komadu bilo preskupo. Tako je rakete odlučio graditi sam. U posao je uložio 100 milijuna dolara te je okupio otpadnike iz NASA-e, JPL-a, Pentagona i privatne svemirske kompanije Orbital Sciences.

Ključni mu je lukavi potez bio što je SpaceX te 2002. godine, kad je napokon dobio i državljanstvo SAD-a, smjestio u napuštene vojne objekte na otoku Omelek atola Kwajalein u Marshallovu arhipelagu. U toj pustoši usred Pacifika, 3.900 kilometara jugozapadno od Havaja, gdje su Ameri 50-ih godina izvodili nuklearne pokuse (ukupno 67, među kojima su na atolu Bikini u Operaciji Crossroads izveli i prvu termonuklearnu ekploziju), bilo je dovoljno daleko da mu paranoidni birokrati iz Washingtona ne zagorčavaju život dok se „igra raketa”, a još je bio na teritoriju SAD-a. Upravu, a potom i pogone postavio je u halama koje je napustio Boeing u Hawthorneu, danas četvrti metropolitanskog područja Los Angelesa.

Na Kwajaleinu su koncipirani i izrađeni prvi motori Merlin koji su pokretali rakete Falcon. Raketa je dobila ime po Millenium Falconu. Vrlo je brzo iskalkulirao da sirovine za izradu rakete stoje samo 1 % njezine cijene, a sve ostalo je inovacija. Njih je u raketama SpaceX-a podosta pametnih. Najprije je na atolu gradio i lansirao jednostavne i jeftine rakete Falcon 1 s jednim motorom. Prva tri lansiranja bila su neuspješna, ali je u rujnu 2008. u četvrtom pokušaju uspio u orbitu poslati 165 kilograma demo tereta, da bi tek u petom lansiranju u srpnju 2009. godine zaradio prvi novac lansirajući 180 kg težak malezijski satelit. Bio je to posljednji let Falcona 1. Htio je nešto veće, Falcon 9.

Budući da se sad o njegovu uspjehu znalo, više se nije morao skrivati. Do prvoga lansiranja nove rakete s devet motora Merlin morao je pričekati sve do 22. prosinca 2015! izgraditi takvu raketu bilo je razmjerno jednostavno. Komplikacije su došle s nevjerojatno mnogo sabotaža. Dovoljno je ilustrativno već da je raketa spremna za lansiranje na plaformi 40 u Cape Canaveralu stajala punih šest mjeseci s neizvjesnim datumom lansiranja. Pogurao ga je posjet raketnoj bazi predsjednika Obame, koji se s Muskom prošetao ispod rakete i fotografirao. Ipak, prvi termin lansiranja otkazan je iz nebuloznih razloga, a umalo se to ponovilo i pri drugom pokušaju. „Smilovali” su mu se u posljednjih 15 minuta. Ostalo je povijest.

Musk vjeruje da dugoročno može postići cijenu lansiranja kilograma tereta u nisku Zemljinu orbitu od 1000 dolara. Danas transport litre vode na ISS stoji 20 tisuća dolara. Dok Amerikanci za jednog astronauta u Sojuzu danas plaćaju 80 milijuna dolara, jedno lansiranje Falcona 9, koji bi mogao ponijeti sedam astronauta i 500 kg dodatnog tereta, stoji oko 65 milijuna. Druge dvije američke pretplatničke kompanije, Boeing i Lockheed Martin, nemaju lansiranje jeftinije od 250 milijuna dolara. Kako Musku to uspijeva?

Osnovni je trik u tehnologiji zavarivanja oplate raketa. Svi ostali rakete grade tako da glođu blok metala, a SpaceX te ploče savija. Neki će možda pomisliti da je ušteda u povratku i ponovnoj uporabi prvog stupnja. Ima nešto u tome, ali na drugoj strani ima i nešto u cijeni oporavka korištene rakete. Financijska se poanta krije zapravo u mogućnosti da oporavljenu raketu vrlo brzo ponovno iskoristi, a zarada je u frekvenciji lansiranja. Danas nešto dodatne zarade ima i u cijenama koje sve vrijeme drže drugi. Računa se da je razvoj rakete Falcon 9 stajao, za tvrtke poput Boeinga i Lockhed Martina koje ih također grade (ali s ruskim motorima), pišljivih 300 milijuna dolara. SpaceX je u sedam godina imao 39 lansiranja, od čega jedno neuspješno i jedno napola uspješno. Prvi stupanj meko se spustio 15 puta od ukupno 20 pokušaja. S radoznalošću ćemo pratiti pokusno lansiranje Falcona Heavy, najavljeno zasad za studeni ove godine. Prvi stupanj sastojat će se od tri boostera Falcona 9. Musk tvrdi da su mali izgledi da će iz prve uspjeti. Meni se čini da okreće pilu naopako.