Kolumna MAK
Svemirskim su letjelicama smisao putnici, a ne samo roboti
Vizionar iz tvrde znanosti jezgrovito je uočio i antropološku osnovu za ljudskom težnjom prema svemirskim letovima.

Od početka vremena ljudska je vrsta razmatrala kako da nadiđe slabost zemaljskog bića vezanoga za matični planet, nesposobna da se oslobodi zagonetnih okova gravitacije. Nije bez u tome ukorijenjenoga razloga slučajno što su (kroz povijest) zamisli o onostranom uvijek bile vezane s idejom bestežinskoga, uz „moć da se slobodno vineš u nebo“ - piše 1929. godine u uvodu svoje knjige „Problem putovanja svemirom“ (Das Problem der Befahrung des Weltraums) bivši samozatajni satnik austrougarske ratne mornarice Herman Potočnik.
Rođen je u Puli 22. prosinca 1892. godine kao prvorođeni sin mornaričkog liječnika, s dužnosti zapovjednika mornaričke baze otišao je 1918. studirati za elektrotehničkog inženjera na vojnom Tehničkom institutu u Beču. Dobio je tuberkulozu 1919. godine, pa je otpušten iz vojske, ali je neovisno o tome 1922. godine završio studij.
Ne bih duljio previše o Potočniku, danas poznatom kao Hermann Noordung po autorskom pseudonimu njegove ključne knjige, osim da odam počast kako je on, kao vizionar iz tvrde znanosti utemeljene na matematici, jezgrovito uočio i samu antropološku osnovu za ljudskom težnjom prema svemirskim letovima. I to još kada!
Noordung je razumio i potrebu za mekim prizemljivanjem svemirske letjelice te je o tome predlagao nekoliko sasvim konkretnih načina. Zanimljivo je, ama baš svi su se njegovi prijedlozi povratka svemirskog broda u povijesti dosad koristili, a s mekim spuštanjem na reaktivni pogon tek danas eksperimentira SpaceX.
Cilj cijelog njegovog inženjerskog napora bila je gradnja održive orbitalne stanice s ljudskom posadom. Razradio je čak i načine kako čovjek boraveći u mikrogravitaciji može pisati, ili kuhati. Za orbitalnu je stanicu proračunao čak i način opskrbe zrakom za disanje, njeno grijanje te način da se zadovolji budžet potreba za energijom. Njegovo je onovremeno rješenje bilo vrlo inovativno i u skladu sa svime što se tada znalo: parabolično zrcalo uvijek orijentirano prema Suncu fokusiralo bi solarnu energiju u zatvoreni parogeneratorski sustav s turbinom koja bi generirala struju, a ostatak topline u krugu služio bi za grijanje prostora, da bi se rashlađena tekućina ponovno vratila u solarni fokuser. Orijentacija stanice prema Suncu osiguravala bi se žiroskopom u tri osi.
Prostore za posadu podijelio je u tri dijela: boravak, promatračnicu i strojarnicu. Slično kao što je Gene Roddenberry zamislio za Enterprise u Star Treku, cilindrični članci promatračnice su su mogli odvojiti od matične stanice. Da je kojim slučajem u to vrijeme poznavao Nikolu Teslu, ti odvojivi moduli posve sigurno za glavnu stanicu ne bi morali biti vezani kabelima kao kakvom pupčanom vrpcom. Predvidio je i zaštitnu odjeću svemirskih putnika potrebnu za povremene svemirske šetnje (i priznao da ne poznaje materijale koji bi zadovoljili te potrebe) kao i ultimativnu potrebu za zadovoljenjem slobode pokreta. Na stanici bi se našao i svemirski teleskop (!) koji bi koristio sve prednosti pogleda prema nebeskim tijelima bez nedostataka atmosferskih opservatorija, razumio je gotovo sve prednosti motrenja Zemlje, a svemirsko parabolično zrcalo promjera više stotina metara promjenjive orijentacije i geometrije vidio je čak i kao orbitalno oružje!
Stalni je orbitalni boravak Noordung vidio i u ulozi polazišta za međuplanetarna putovanja u kojima bi se skladištio elektrolizom dobiveni tekući kisik i vodik. Jasno, kao stanicu na kojoj bi si dotočile gorivo letjelice za duga putovanja.
Svaki put kad nanovo čitam Noordunga ponovno otkrivam nove fore u kojima je imao pravo u svojim koncepcijama temeljenima samo na sintetiziranju tada dostupnih znanja. Jedan od neostvarenih imperativa njegove vizije, da stanica mora biti u obliku torusa koji će rotirajući stvarati umjetnu gravitaciju, još nije ni načeta u današnjim konceptima svemirskih brodova.
Upravo takva svemirska stanica, u obliku kotača, bila je veća inspiracija od Ciolkowskoga tehničkim sanjarima od Roberta Goddarda preko Von Brauna i Arthura C. Clarkea do danas, pa čak i kao međuzvjezdani habitat za više desetaka tisuća ljudi. Jedino, nikako da se barem pokuša napraviti stanica koja bi osigurala umjetnu gravitaciju. Još je i razumljivo što su Saljut i Skylab, pa i Mir, bile stanice složene iz ovalnih članaka kao bivši dijelovi raketa.
Međutim, malo tko zna zašto ISS nije u obliku kotača. Dizajnu te svemirske stanice presudio je u siječnju 1972. godine američki predsjednik Richard Nixon kad je upravitelju Nase Jamesu Fletcheru odobrio koncept space shuttlea. Od transporta više blago zakrivljenih članaka odustalo se u korist monolitnih zbog valjkastih dimenzija shuttleova teretnog prostora. A njime su ponovno prvenstveno letjeli uglavnom vojnici, poneki znastvenik, učitelj ili umirovljenik.
Jest da se tada očekivalo kako će shuttle letjeti u svemir barem jednom tjedno…
Učitavam komentare ...