Kako teče svemirski razvod od Rusije

U utorak, 15. ožujka, NASA-in astronaut na ISS-u Mark T. Vande Hei postao je američki rekorder u dužini jednokratnog boravka u svemiru. Time je pretekao Scotta Kellyja iz 2013. godine, jednoga od dvojice astronauta jednojajčanih blizanaca, kojemu je dužina boravka na ISS-u planirana iz medicinsko-istraživačkih razloga, upravo zato što mu je brat blizanac bio kontrolni kunić.

Vande Hei se u Sojuzu napokon spustio 30. ožujka i time zabilježio punih 355 dana nakon što je 9. travnja 2021. poletio iz Bajkonura.

Vande Hei svoje je mjesto u Sojuzu za povratak lanjskoga rujna ljubazno prepustio ruskoj filmskoj ekipi igranog filma „Izazov”, glumici Juliji Peresiljd, producentu Klimu Šipenku i kozmonautu Olegu Novickom. U tom filmu Julija Peresiljd glumi kirurginju hitno poslanu na ISS operirati oboljelog kozmonauta kojega je glumio upravo Novicki.

Bilo je to vrijeme kada je sve s ISS-om izgledalo idilično. Neko sasvim drukčije vrijeme. Kako bi se konačno utvrdilo da će 30. ožujka Sojuzom sletjeti Vande Hei, Pjotr Dubrov i Anton Škapljerov, valjalo je održati nekoliko vrućih telekonferencijskih pregovora usred ruskog napada na Ukrajinu i neobuzdanih antiameričkih tirada Roskosmosova šefa Dmitrija Rogozina.

Ne, neće srušiti ISS, ali će Vande Hei biti posljednji Amerikanac koji je na sebe navukao ruski skafander tipa Sokol i letio Sojuzom. A kad se prizemljio, zatekao je potpuno drukčiji svijet od onoga kakav je bio kad je poletio.

Slično, pa i radikalnije iskustvo neizvjesnog boravka na svemirskoj stanici doživjeli su kozmonauti Sergej Krikaljov i Anatolij Arcebarski. Krikaljov je na stanicu Mir poletio 18. svibnja 1991. godine. U kabini tada sovjetskog Sojuza s njim su poletjeli Anatolij Arcebarski i Britanka Helen Sharman. Britanska kemičarka se spustila osam dana poslije, Rus Krikaljov i Ukrajinac Arcebarski spustili su se u nezavisni Kazahstan 26. prosinca 1991. kao državljani nezavisnih država. Njih dvojica i Aleksandr Volkov mogli su se spustiti i prije da su htjeli, ali u vrijeme raspada SSSR-a malo tko je mislio na to da je trojici na stanici Mir potrebna zamjena. Nisu htjeli, jer Mir nisu htjeli ostaviti bez posade. Stanica Saljut upravo je tako, bez posade, nekontrolirano propala.

Ono što je pogrešno shvaćeno u Rogozinovoj tiradi ne može se dogoditi naprasno. Rusi ne mogu samostalno srušiti ISS, iako mu upravo oni osiguravaju pogon za održavanje nominalnoj visini. Razvod ruskog dijela ISS-a od međunarodnog ostatka također je ekstremno komplicirana operacija koja traži vrlo suptilnu suradnju svih nacija koje na ISS-u sudjeluju i to u velikom broju izlazaka u otvoreni svemir.

U takvoj neprilici bi ISS morao biti prenapučen mnoštvom svemirskih putnika, specijalistima raznih struka koji bi otkopčavali jedan po jedan članak i na njihove batrljke priključivali zračne komore. Pa ipak, otkopčan ruski dio tek bi se tada našao u problemu, jer bi ostao bez struje koja je američka!

Međunarodni dio ipak ne bi imao problema s korekcijom orbite, jer tu kompoziciju uvijek mogu podignuti Muskov Dragon s posadom ili Northrop Grummanov teretnjak Cygnus.

Što su razvodi uvijek komplicirani i nerijetko gorki – u svemiru je ipak od epizodnog značenja. Ima važnijih, dugoročnijih posljedica.

Jedna od prvih žrtava tog velikog svemirskog razvoda bilo je rusko odbijanje lansiranja britanske flote internetskih satelita tvrtke OneWeb u trenutku kad su na Sojuzu već bili postavljeni za lansiranje. Rusi su kao uzvrat za sankcije odmah povukli svoje ljudstvo iz Francuske Gvajane i obustavili aranžman s komercijalnim lansiranjima Sojuza iz Kouroua.

Da podsjetim, Sojuzi su u Kourou stigli u aranžmanu robne razmjene Francuske i Rusije u kojemu su za deset Sojuza Francuzi Rusiji trebali dati četiri desantna nosača helikoptera i trupnih barži tipa Mistral.

Isporučili su samo dva jer je posao zamrznut 2014. ruskom aneksijom Krima. Aranžman sa Sojuzima ipak je nekako produžen, za novac, jer se svima isplatio. Sve do sad. Napokon, izravno je stradao europsko-ruski projekt ExoMars koji je ove godine prema crvenom planetu trebao odvesti prvi europski rover.

Otprije je jasno da Rusi neće sudjelovati u projektu mjesečeva Gatewaya. Pratili smo kako su se predomišljali, pristajali, pa odustajali. Sad je potpuno jasno da se neće priključiti ni naknadno. Kinezi u Gateway nisu bili dobrodošli od prvoga trenutka.

Rusi će, ako uopće, svemir nastaviti istraživati sami. Što, kako, i koliko će ih to koštati, ostaje za vidjeti. Skupo će biti već to što će se neki projekti možda slučajno i nepotrebno duplirati zbog manjka koordinacije. Osim toga, nakon razvoda od ISS-a Rusi moraju debelo pretresti strategiju razvoja svemirskog programa s ljudskom posadom. Bez ISS-a i sudjelovanja u Getawayu, oni već debelo zaostaju čak i za Kinezima. Možda bi s njima u suradnji mogli nastaviti utrku sa Zapadom na Mjesec. A možda za to i neće imati ekonomske snage.

Europa će lansirnu platformu izgrađenu za Sojuze u Kourouu prilagoditi unaprijeđenoj talijanskoj raketi Vega koja bi trebala kao „srednji kalibar” preuzeti neka lansiranja u kojoj je u paleti triju raketa različitih kapaciteta dosad Sojuz tako lijepo sjedao. Europska svemirska agencija u nedavnom je samitu donijela političku odluku da će početi razvijati vlastite kapacitete za letove s ljudskom posadom. Prvi let moćne Ariane 6 očekuje se u trećem tromjesečju ove godine.

Amerikance je od teških posljedica razvoda od Rusa spasio SpaceX s Falconom 9 i Falconom Heavy. Još ćemo vidjeti što će biti s ULA-inim Vulcanom i Bezosovim New Glennom, a osobito smo radoznali što će biti s Muskovim Spaceshipom.

NASA-in SLS, političku, skupu raketu, koncepcijski odavno zastarjelu, već su počeli propitkivati i kongresmeni koji su isforsirali taj projekt. Mogla bi proći i kao abortirani projekt Ares.