iMislim dakle iJesam

Piše: Damir Pažin

Kratko ću se osvrnuti na Maslowljevu piramidu  ljudskih  potreba.  Naime,  psiholog Andrew Maslow razradio je teoriju po kojoj se ljudske potrebe svode na pet osnovnih. Prva je fiziološka, dakle prehrana, krov nad glavom i pitka voda. Potom slijede sigurnost, dakle život bez ratova, sigurna i pristojna primanja i slično. Obitelj, prijatelji i ljubav sljedeća su stepenica. Slijede potreba za poštovanjem i samopoštovanjem, dakle karijera. A posljed-nja je samoostvarenje. I dosad sam sve to više-manje uspio postići. Međutim, jedan bizaran slijed događaja naveo me da još jednom jako dobro razmislim... 

Kad sve krene nizbrdo 

Ako ste dobili moj email u kojem piše da morate ići na dijetu, nemojte se brinuti – izgledate sasvim OK. Ako sam vam poslao poziv na orgije, također ignorirajte tu poruku. I nemojte biti razočarani. Naime, nedavno je moje računalo napao crv, trojanac ili neki drugi (možda čak i neki virus), pa je pod mojim imenom počeo slati ponude za kredite te opširne ponude preparata za jačanje muškosti. Premda sam kreirao novi mail, nakon nekoliko dana računalo je totalno krepalo. 

Sigurno vam je poznato da kad nešto krene po zlu, kad se neka naprava u kući pokvari, često je to tek početak neobjašnjivog niza “loše sreće”. Nekoliko dana nakon “nezgode s računalom”, krenuo sam na posao, došao do automobila, okrenuo ključ da pokrenem motor – i ništa! Zvao sam majstora koji je jako brzo otkrio kvar – riknula je elektronika (ne želim ni reći koliko sam platio popravak). I, šećer na kraju, sljedeći dan sam izgubio mobitel. Ili mi ga je netko ukrao u prepunom autobusu ili tramvaju. Zamislite: više nisam imao računalo, mobitel, auto. Dobro, još sam uvijek bio seks ikona - jer su s mog emaila uporno odlazile raznorazne poruke najčudnijih sadržaja. Rekao sam sam sebi: “Ma, nema veze. Odmorit ću se malo. Pa mogu ja bez svega toga. To je i tako sve luksuz”

Otišao sam u kuhinju, natočio si vode iz slavine. Uh, pa možemo biti sretni da je naša voda iz vodovoda još uvijek pitka. Pogledao sam kroz prozor: nema rata! Međutim, usprkos svemu tome, još uvijek sam imao osjećaj kako moje potrebe nisu ispunjene…

Sjećate li se kad vam je prijatelj posljednji put nenajavljeno pozvonio na vrata? Ili, kao što je bio običaj kod moje ekipe (u vrijeme školskih dana), zviždao pod prozorom? Ne? Naravno, nazvao je prije mobitelom ili poslao SMS. Zamolite klinca iz osnovne škole da zazviždi na prste. Rijetko tko će to znati. Međutim, kad vidite dijete od dvije godine da povlači prst po ekranu televizora kako bi “ubrzalo” dosadan crtić, znat ćete da njegovi roditelji imaju iPhone ili iPad. 

Kad ste posljednji put bjesomučno satima preturali po rječnicima i enciklopedijama? Naravno, sveznajući Google je tu… Ili, još čudnije pitanje: kad ste posljednji put izrezivali novinske članke? Da, to smo nekad radili – izrezivali glazbene top-ljestvice, čekali ispred kioska kako bismo potrošili novac za užinu na novi broj Alana Forda. Danas je to sve dostupno s pomoću klika na mišu. 

Računi se plaćaju putem Interneta, kupuje se i trguje, razgovara putem Skypea, skidaju se i gledaju filmovi, sluša glazba, chata s prijateljima, razmjenjuju se fotografije, čak mnogi više ne idu ni liječniku otkad se recepti mogu dobiti “online”. Naravno, tu su i robot-usisivači i takozvane “pametne kuće”. 

Mogao bih sada do unedogled navoditi razne primjere “totalne informatizacije”. I govoriti o otuđenju, stresu, brzom načinu života, luksuzu, potrebi, međuljudskim odnosima, virtualnom druženju, društvenim mrežama… I sigurno bih našao mnoge prednosti i mane. Međutim, to bih ipak radije ostavio psiholozima, sociolozima te raznim stručnjacima koji se bave fenomenima suvremenog doba. 

Instant revolucija 

U nekoliko posljednjih godina jedan se proizvod “istaknuo” među raznim informatičkim pomagalima. Objedinjuje telefoniju, surfanje Internetom, fotografiranje, igru, zabavu, multimediju… Naravno, to je njegovo veličanstvo - “pametni telefon”.

Naravno da nisam mogao odoljeti i nabavio sam jedan. I, priznajem, bio sam (kao i većina) opčinjen bezbrojnim mogućnostima i aplikacijama. “Imat ćete cijeli svijet na dlanu”, stajalo je u jednoj reklami. A svijet mi se srušio jednog dana kad sam zaboravio SIM – kod (pa tko danas isključuje smartphone?!). Nestao je i kolabirao pred mojim očima. Dobro, polako, udahni duboko, pomislio sam.

“1234”, utipkao sam klasični kod nadajući se da sam pogodio. Pogreška! Drugi pokušaj – datum rođenja. Opet krivo! Datum rođenja djeteta – ne, nije ni to! Blokada! Osim što se blokirao telefon, blokirao se i svijet oko mene! Nema emailova, poziva, zabilješki, reda i orijentacije – samo ja! Osjećao sam se poput Keanua Reevesa kad se probudio u čahuri u filmu “Matrica”. Sigurno vam je poznat “onaj osjećaj” kad vam nešto nedostaje. Pitao sam se: jesu li ljudi postali ovisni o pametnim telefoni-ma? Jesu, nisu, ne znam, zbunjen sam.

Kad su se pametni telefoni pojavili na tržištu, cijeli je svijet doslovno poludio za njima. Tiskarskom stroju Johanessa Gutenberga trebalo je 200 godina da se probije na globalnu scenu. Pametni su telefoni za oko pet godina porobili svijet. Kombinacija Interneta i telefona, korisnih i beskorisnih aplikacija – genijalno! Trebalo im je pet godina da postanu statusni simboli poput automobila ili trape-rica (videokazete, Walkmen i Kodak već su gotovo zaboravljeni). Svi pričaju o Appleu, Samsungu, novim mogućnostima, boljim sučeljima, bržim procesorima, ratu između elektroničkih divova… 

Pametni telefoni najmanje su telefoni. Oni su glazbene stanice, radio, fotoaparat, adresar, videokamera, budilica, libela, diktafon, računalo, planer, kompas, igraća konzola, pisaća mašina, meteorološka stanica, društvena mreža, leksikon, biblioteka… S njima imamo pristup sveopćem znanju, a neosporna (i zadivljujuća) činjenica jest da komunikacijska tehnologija danas vodi i politiku – sjetite se “arapskog proljeća”, revolucije u Egiptu i Libiji. 

Pametni telefon postao je yin i yang digitalnog svijeta. Postao je sinonim za slobodu i totalnu kontrolu. Pitam se: volim li svoj smartphone? Ili ga mrzim? Kad počne vibrirati u džepu za vrijeme kolegija, šmugnem u toalet – pa moram se javiti! Moj Bože – običan mobitel?! Jesam li samo korisnik ili sam već odavno ovisnik? Moram li na digitalnu dijetu? Ili takvo što nije te nikad neće biti potrebno? 

Većina nas smo djeca koja ne shvaćamo (niti želimo) što se sve događa u tim digitalnim kutijicama. Jednostavno uživamo u luksuzu koji nam nudi vrli novi svijet. I većina nas dozvolila je ulazak “raznih napravica” u naše živote. I, priznali mi to ili ne, mnogo se toga ekspresno promijenilo u samo par godina. Facebook, Twitter i Google dio su svakodnevice, a njihovi vlasnici vrte milijarde dolara. Primjerice, mala finska tvrtka Rovio, koja je razvila igricu Angry Birds prije tri godine, danas navodno vrijedi devet milijardi dolara! A cilj igre je sljedeći: lansiramo ptice u instalacije i konstrukcije kako bismo ubili što je više moguće zelenih svinja te napravili maksimalnu štetu. Hm, pa kad se malo bolje razmisli, koja je poanta i svrha te igre? I kako je moguće da je toliko popularna?

A opet, što biste zaokružili kad bi vam netko postavio sljedeće pitanje: “Što biste napravili kad biste ostali bez pametnog telefona?”

a) Bio bih živčan

b) Bio bih užasno živčan

c) Ništa. Pa i prije sam živio bez smartphonea 

Naravno da bih u tom slučaju zaokružio c). Jer odgovor je i više nego očit. I prevario bih samog sebe. A opet, ako ne postoji ovisnost o tehnologiji, zašto stalno visim za računalom, zašto sam nabavio PlayStation 3, smartphone, imam najbržu moguću internetsku vezu, Full HD televizor... Možda zato da ne zaostajem za većinom oduševljenih ljubitelja novih tehnologija, Facebooka ili inih društvenih mreža? Možda… 

Međutim, baka Kata u zagorskom seocetu nema računalo. Nema email, profil na Facebooku ispod kojeg je 50 “likeova” nekih nepoznatih likova, nema pojma… I sretna je, vesela i ništa joj u životu ne nedostaje. Je li ona lošija od nas? Živi li u neznanju? Ili nema izbora? 

Naš planet postaje sve kompleksniji, a iluzija “jednostavnog korištenja” sve je savršenija. Neminovno je da se sve oko nas munjevito mijenja, pa (premda to pomalo patetično zvuči) ništa više nije kao prije. I teško je uopće predvidjeti što će biti sutra. U našoj je prirodi duboko usađena znatiželja, ali i želja za luksuzom koji je sve dostupniji. Naravno da je prije opće informatizacije život bio savršeno dobar i lijep. Uživali smo u nekim drugim stvarima, igrama, druženju “uživo”, igranju skrivača ili “crne kraljice”, pikulanju, pisanju pisama, stripovima, kazetama – svemu onome što nam je onda bilo pri ruci, dostupno… 

A što nam donosi budućnost? Nedavno sam imao u ruci knjigu Marca Elsberga - Blackout. Autor opisuje nestanak električne energije u cijelom svijetu – uzrok tome je računalni virus koji je napravila jedna teroristička skupina. Sve je prestalo raditi i svijetom je zavladao kaos. U tom apokaliptičnom stravičnom scenariju Elsberg navodi što bi se moglo dogoditi i kako bi reagirali ljudi ako bi prestala proizvodnja hrane, distribucija pitke vode, sve komunikacije, ne bi bilo grijanja, u atomskim centralama prestali bi raditi sigurnosni sustavi, promet bi bio u kolapsu – proriče kako bi oružjem štitili posljednji komad kruha. Ukratko: panika! (To me natjeralo da provjerim imam li svijeće u kući, svjetiljke na baterije i neki izvor vode u blizini.) 

Nisam pristalica crnih prognoza, majanskih kalendara, “čipiranja” ljudi ili sličnih rekla-kazala predviđanja budućnosti. Život bez Outlooka, Face-booka, Excela ili Googlea? Zašto (ako su nam dostupni i olakšavaju nam svakodnevicu)? Možda jedino ne treba pretjerivati - kako ni u ćevapima ili pivu tako ni u surfanju Internetom ili brijanju po virtualnim svjetovima.