Ledenjaci na sjevernom polu vrućeg Merkura

Merkur je planet najbliži Suncu i tri puta manji od Zemlje, a toplinski uvjeti u kojima se nalazi njegovo tlo najoštriji su u čitavu Sunčevu sustavu. Prosječna temperatura Merkurove površine je 452 K, ali se mijenja u širokom rasponu od 90 K (-180 °C) do 700 K (+420 °C).

Razlog ovako velikih razlika je Merkurova spora rotacija oko vlastite osi. Strana okrenuta Suncu izložena je dugotrajnom zagrijavanju, pa prosječna dnevna temperatura iznosi 350 °C. Ukratko rečeno, Merkur ne nazivaju bez razloga paklenim planetom, a do sada nitko nije pomislio da bi se na njemu mogli naći ledenjaci, no to bi se uskoro moglo promijeniti.

Znanstvenici s Instituta za planetarnu znanost (Planetary Science Institute) sa sjedištem u Tucsonu, Arizona, otkrili su dokaze o potencijalnim slanim ledenjacima na Merkuru, otvarajući novu stranicu u astrobiologiji otkrivanjem nestabilnog okruženja koje bi moglo odražavati uvjete pogodnosti za život kakvi se nalaze u ekstremnim krajevima Zemlje.

“Naše otkriće nadopunjuje druga nedavna istraživanja koja pokazuju da Pluton ima dušikove ledenjake, što implicira da se fenomen glacijacije proteže od najtoplijih do najhladnijih granica unutar našeg Sunčevog sustava. Ove lokacije su od ključne važnosti jer identificiraju izloženosti bogate hlapljivim tvarima u prostranstvima višestrukih planetarnih krajolika,” rekao je Alexis Rodriguez, glavni autor rada “Skrivena prošlost Merkura: Otkrivanje sloja kojim dominiraju hlapljive tvari kroz obilježja nalik na ledenjake i kaotične terene”.

“Ovi Merkurovi ledenjaci, različiti od Zemljinih, potječu od duboko zakopanih slojeva bogatih hlapljivim tvarima (VRL-ova) koji su bili izloženi udarima asteroida. Naši modeli snažno potvrđuju da je tok soli vjerojatno proizveo te ledenjake i da su nakon postavljanja zadržali hlapljive tvari više od milijardu godina,” rekao je koautor studije znanstvenik Bryan Travis.

"Ovo revolucionarno otkriće Merkurovih ledenjaka proširuje naše razumijevanje parametara okoliša koji bi mogli održati život, dodajući vitalnu dimenziju našem istraživanju astrobiologije koja je također relevantna za potencijalnu nastanjivost egzoplaneta sličnih Merkuru."

U ovom scenariju, voda oslobođena vulkanskim otplinjavanjem mogla je privremeno stvoriti bazene ili plitka mora tekuće ili superkritične vode (poput guste, vrlo slane pare), omogućujući taloženje naslaga soli. Naknadni brzi gubitak vode u svemiru i zarobljavanje vode u hidratiziranim mineralima u kori ostavili bi za sobom sloj kojim dominiraju minerali soli i gline, koji se postupno izgradio u debele naslage.

Istraživanje objavljeno u časopisu The Planetary Science Journal možete pronaći na ovoj poveznici.