Mogući oceani i život na Uranovim mjesecima

Jedini podaci koje danas imamo o planetu Uranu i njegovih 5 mjeseca, rezultat su istraživanja koje je napravila sonda Voyager 2 davne 1986. godine.

Voyagerova misija je tada pronašla neobičnosti. Radijacijski pojasevi planeta, odnosno područja nabijenih čestica zarobljenih na linijama magnetskog polja, bili su nevjerojatno intenzivni, odmah iza Jupiterovih, dok je s druge strane, ostatak Uranove magnetosfere bio gotovo prazan od plazme (ioniziranog plina), što znači da nije bilo vidljivog izvora nabijenih čestica koje bi hranile te pojaseve.

Zbog gotovo prazne magnetosfere, za Uranovih pet mjeseca se pretpostavljalo da su inertni mrtvi svjetovi, bez tekućih aktivnosti, no ti podaci su možda rezultat neobično snažne solarne oluje koja se dogodila dok je svemirska letjelica posjetila planet, otkrila je nova studija u kojoj su sudjelovali istraživači s britanskog sveučilišta UCL.

Studija objavljena u časopisu Nature Astronomy, otkrila je da je "uragan" ekstremnog sunčevog vremena u vrijeme preleta vjerojatno zgnječio magnetski mjehurić planeta, gurajući plazmu iz njega, i pojačao radijacijske pojaseve unoseći u njih elektrone.

Nova otkrića sugeriraju da bi Uranovi mjeseci mogli biti geološki aktivni i, u kombinaciji s drugim nedavnim otkrićima, znače da bi mogli imati oceane.

Koautor studije dr. William Dunn, s Odjela za fiziku i astronomiju UCL-a, rekao je: "Gotovo sve što znamo o Uranu temelji se na dvodnevnom preletu Voyagera 2. Ova nova studija pokazuje da se velik dio bizarnog ponašanja planeta može objasniti razmjerom svemirskog vremenskog događaja koji se dogodio tijekom tog posjeta. Sada znamo čak i manje nego što smo mislili o tome kako bi mogao izgledati tipičan dan u Uranovom sustavu i još nam je više potrebna druga svemirska letjelica kako bismo doista razumjeli ovaj tajanstveni, ledeni svijet".

Glavni autor dr. Jamie Jasinski iz NASA-inog Laboratorija za mlazni pogon (JPL), koji je prethodno bio smješten u Laboratoriju svemirske znanosti Mullard na UCL-u, rekao je: "Da je Voyager 2 stigao samo nekoliko dana ranije, promatrao bi potpuno drugačiju magnetosferu na Uran. Svemirska letjelica je vidjela Uran u uvjetima koji se javljaju samo oko 4% vremena."

Moguća NASA-ina svemirska misija na Uran trenutno se razvija nakon što je Nacionalna akademija Sjedinjenih Američkih Država odredila prioritet planetarnog sustava kao mete za buduću misiju.

Dr Dunn je rekao: "Dizajn nadolazeće NASA-ine misije na Uran treba pažljivo razmotriti u kontekstu ovih otkrića. Na primjer, možda bismo željeli instrumente koji bi mogli detektirati poticanje magnetskog polja od mjesečevog slanog oceana i instrumente koji bi mogli mjeriti sve čestice u sustavu kako bismo testirali nalazimo li vodu ili drugi važan materijal s mjeseca. Na temelju naših otkrića planeta izvan našeg Sunčevog sustava, planeti tipa Uran najčešći su u svemiru, što nam daje još više razloga da pokušamo bolje razumjeti Uranov sustav."