Lansirajte svoj privatni satelit

Piše: Miroslav Ambruš-Kiš Mak, koordinator istraživanja u timu Synergy Moon (u natjecanju za Google Lunar Xprize)

Da bi novi tip putničkog aviona ušao u komercijalnu eksploataciju mora dobiti dozvolu civilnog državnog tijela. Nije to birokratska tlaka nego je to osjetljiv posao državnog jamstva da se čim bolje zaštite putnici.

Certifikacija podrazumijeva provjeru svega: od najbeznačajnijeg vijka, preko cijelog procesa proizvodnje, sve do ponašanja aviona u ekstremnim uvjetima, kako meteorološkim tako i letačkim. Pa tako novi model aviona mora proći testove na paklenski visokim i niskim temperaturama, u tropskim i pustinjskim olujama, a izdržljivost trupa iskušava se u svim zamislivim prirodnim i protuprirodnim situacijama pod nenormalnim opterećenjima kakva gotovo nije potrebno očekivati.

Taj je postupak ujedno iznimno koristan jer služi kao objektivna potvrda onoga što je konstruktor imao na umu. On ponekad otkrije i nešto na što konstruktor nije računao. Certifikacija je, zapravo, na velikoj skali isto ono iskustvo koje imamo sami. Tko se, na primjer, ama baš nikad u životu nije poskliznuo na poledici? Kakav god bio ishod takvog prvog doživljaja, pao i natukao dupe ili samo povratio ravnotežu, poslije toga znamo kako se nosimo s poledicom.

Tko misli poslati čovjeka u svemir mora prema svom projektu biti još rigorozniji. A praktično sve misije bez ljudske posade su upravo prikupljanje znanja ne samo o primijenjenoj tehnici i materijalima nego i o uvjetima svemirskih putovanja. Zašto si ne biste priuštili jednu takvu pustolovinu? Kao što konstruktori aviona počinju tako da kod novog modela najprije izabiru komponente koje su provjerene pa ih potom izazovno kombiniraju s onima koje bi prema specifikacijama “morale raditi”, tako možete i vi.

Zanimate se za astronomiju i astronautiku? Dobri ste u fizici, a imate i prijatelja programera? Zašto onda već do sad niste napravili svoj satelit? U čemu je problem - u cijeni?

Ništa od toga nije problem, kaže Sandy Antunes, 50-godišnji doktor astrofizike i, usput, uspješni kreator RPG igara. Taj je lik doktorirao računalnu astrofiziku 2005. godine na sveučilištu Mason, a sad predaje astronautičko strojarstvo na privatnom tehnološkom sveučilištu Capitol sjeveroistočno od Washington DC-a. To što još piše kolumnu za rpg.net ne znači da mu je dan ispunjen. K svemu noću još pušta glazbu kao DJ, što u klubovima, što na radiju. I sam gradi satelit o čemu detaljno piše u blogu projectcaliope.com. Tko sanjari da sam napravi satelit od Sandyja si može puno toga uštedjeti na vremenu i novcu. Glavne je stvari Antunes sažeo u četiri knjige s predmetom DIY. Tko malo potraži, naći će ih u PDF formatu bez naplate.

„Danas svaki idiot može poslati privatni satelit. Bitno je da znaš što s njime želiš“, rekao je usput u jednom dokumentarcu National Geographica u kojemu je sudjelovao u simuliranju dugotrajnog boravka na Marsu.

Drugim riječima, svatko može napraviti satelit pa uz malo truda i raspitivanja ima načina da ga pošalje u orbitu. Zašto? Zato jer se može i nije preskupo. Mnogo je zanimljivije pronaći cilj misije i onda to ostvariti.

Što biste svojim satelitom? Neka fotografira Zemlju. Za to je gotovo dovoljan hardver vašeg starog telefona. Ili neka fotografira zvijezde. Nema problema, napravite si svoj mali Hubble. Optički teleskop s objektivom promjera 10 cm i kamerom koja gleda kroz okular - u slučaju da sve uspije - dat će vam sliku zvijezda i galaksija kvalitetnu kao da vaš zemaljski teleskop ima promjer od barem pola metra. Već na toj razini ima smisla iskalkulirati što će vas manje koštati.

Sandy Antunes šalje satelit koji će titranje magnetosfere konvertirati u MIDI i taj signal podijeliti sa svakim tko ga ulovi.

Ako ste u ovu kolumnu “pali s Marsa” pa ste se zagrijali na naglo i ne znate odakle biste počeli, također nema problema. Osnovne stvari su standardizirane i imaju jednako poticajan učinak na svemirsku tehnologiju iz garaže koliko i npr. USB na računalstvo prije pojave tog standarda. I što je najvažnije, za oba se ta standarda ne naplaćuje tantijema.

Vaš satelit neće biti težak četvrt tone. Nećete morati unajmiti golemi hangar, a i nećete ga morati graditi odjeveni u bunny kombinezone u sterilnom okolišu. Vaš prvi satelit neće biti teži od jednog kilograma, a kružit će u orbiti na visinama od 400 do 200 kilometara dok ne izgori u gornjim slojevima atmosfere.

Eto, prije tjedan-dva s ISS-a su ispucana tri takva satelita: jedan u standardu CubeSata sastavljen od četiri standardna članka teška po kilogram i dva TubeSata od 750 grama. Jedan od posljednja dva valjkasta zove se Tancrtedo I i izradili su ga osnovci državne škole iz grada Ubatube, nedaleko od São Paula u Brazilu.

(Nastavit će se)