Lansirajte svoj privatni satelit 2

Piše: Miroslav Ambruš-Kiš Mak, koordinator istraživanja u timu Synergy Moon (u natjecanju za Google Lunar Xprize)

Piše: Miroslav Ambruš-Kiš Mak, koordinator istraživanja u timu Synergy Moon (u natjecanju za Google Lunar Xprize)

I dalje vas svrbe prsti da napravite mali satelit jer znate što bi kao on radio, ali ste nekako skeptični da bi ikada poletio? Sve možete zamisliti, ali kako da to pošaljete u svemir? Ponajprije vas, naravno, muči cijena lansiranja, pogotovo ako znate da dostava litre vode na ISS stoji oko 20 tisuća dolara. 

U prošlom nastavku spomenuti Sandy Antunes miri se sa skupoćom, jer kaže: “Bolje mi je da svoju krizu srednjih godina kompenziram gradnjom satelita nego da novac spiskam na divlji auto”. Eto, svoj je cubesat krajem ožujka 2014. godine lansirao i John Fruiscante, legendarni bivši gitarist Red Hot Chili Peppersa, koji je i emitirao glazbu s njegovog novog albuma “Enclosure”.

Nije ga to stajalo 20 tisuća dolara, a posve je sigurno da Antunesa i neće. No, prije nego počnete svoj svemirski hobi razmatrati isključivo kao prikupljanje novca i prije nego objasnimo kako je svoj mali satelit moguće “autostopom” besplatno lansirati kao parazita nekoj ozbiljnoj misiji, zašto ga prije ne biste testirali tako da budete tim sigurniji kako će u orbiti proraditi?

Pritom ponajprije ne mislim na to da pronađete kakvu vezu u nekom od domaćih znanstvenih instituta gdje biste svoje sklopove na skupoj opremi izložili vakuumu, niskim i visokim temperaturama i radijaciji. Eto, ekipa iz Astronomske udruge Vidulini za stres-test svojih cubesata s astrobiološkim pokusima odabrala je da svoje sonde jednostavno baci bez padobrana s mosta preko Limskog kanala. Hoće li oprema vašeg cubesata izdržati svemirske uvjete - a bolje mu je da ih izdrži kad ga jednoga dana lansirate - lako je testirati meteorološkim balonom.

Budući da ovdje nije svrha opisati gdje se takav balon može kupiti, i pošto, te koliko košta njegovo punjenje uoči lansiranja, dovoljno je reći da je, teoretski, za uzgon kojim bi se podigao kilogram težak teret potrebno oko tri kubika helija. Ponešto je potrebno da se podigne i sam balon, a ako želite da dospije na gotovo svemirsku visinu potreban vam je u startu balon spreman da primi do osam kubika plina.

Pri lansiranju ćete ga napuniti samo napola, jer će njegov volumen s visinom rasti sve dok ne eksplodira. Na visinama od 35 do 40 kilometara on će prije ili kasnije eksplodirati. Za pokus je bolje da eksplodira čim kasnije, ali da biste znali jesu li se kritični sklopovi vašega satelita kvalificirali za svemir, u njemu morate imati i senzore koji će vam omogućiti da procijenite vrijednost samoga pokusa: tlakomjer, toplomjer i ne baš jeftin GPS tracker koji nije okljaštren tzv. COCOM limitom na visinu od 18 kilometara te softver kojim sve te telemetrijske parametre možete pratiti u stvarnom vremenu.

 Naravno, podrazumijeva se i auto kojim ćete ići u lov za satelitom, ili onim što je od njega ostalo ako za njega niste napravili i padobran površine barem jednog četvornog metra. I morate si ostaviti barem jedan slobodan dan u rezervi kad ćete, vjerujući u prognozu, u pustolovinu naglo krenuti još noću, a vratiti se iz nje tko zna kad. Nadajte se, istoga dana. Valja računati da bi se takav balon do maksimalne visine mogao uspinjati oko dva sata, a za spuštanje padobranom bilo bi potrebno 45-60 minuta. Uza sve to valja računati da se baloni na visinama od 1 do 16 kilometara, posebno na geografskim širinama između 30º i 60º susreću s mlaznim strujanjima gornjih dijelova atmosfere čije brzine nisu manje od 100 kilometara na sat, a dosežu i 400 km/h (najveću su izmjerili Japanci 1970. godine od 650 km/h), zbog kojih bi kilometraža potrage za sondom mogla neočekivano porasti.

Napokon, tu je i formalni detalj: lansiranje stratosferskog balona potrebno je najaviti (i dobiti odobrenje) kontrole leta koja će balon također pratiti zbog sigurnosti zračnog prometa. Dakle, već ste odustali? A tko si je umislio da je slanje nečega u svemir samo stvar tehnologije, korištenja tražilice i nešto novca na kartici! Ipak, i ovo treba savladati pa potom uživati u snimkama s visina na kojima se vidi zakrivljenost Zemlje ne bitno različita od pogleda iz orbite.

A kako dospjeti u orbitu s čim manje novca - sljedeći put. Do tada, kao ohrabrenje, eto i podatak da studenti na sveučilištu Arizona State pripremaju satelit od šest cubesat članaka, veličine 10 x 20 x 30 centimetara i istih tolikih fotonaponskih ploča kojemu je, ako prođe sve testove, rezervirano lansiranje u rujnu 2018. godine u putanju oko Mjeseca s prvim američkim bespilotnim Orionom.

“Besplatan” prijevoz zaradili su si pametno osmišljenom misijom: u 141 orbiti oko Mjeseca na visinama između pet i 10 kilometara njihova misija LunaH-map pretraživat će Mjesec u potrazi za zalihama leda u dubokim sjenovitim kraterima. Pošteno, u tome su pretekli Nasu i pametno si zaradili jednosmjernu kartu za istraživanje koje bi trajalo oko 60 dana prije nego se “igračka” sastavljena na sveučilišnom kampusu u Tempeu razbije o površinu Mjeseca.