Studija otkriva zašto se ne sjećamo da smo bili bebe

Tijekom prvih godina života naučimo jako puno stvari, no kao odrasli se ne možemo sjetiti određenih događaja iz tog vremena. Istraživači su dugo vjerovali da ne zadržavamo ta iskustva jer se dio mozga odgovoran za spremanje sjećanja, hipokampus, još uvijek razvija u adolescenciji i jednostavno ne može kodirati sjećanja u našim najranijim godinama, no novo istraživanje znanstvenika na američkom Sveučilištu Yale pokazalo da to nije tako.

U studiji su istraživači s Yalea dojenčadi pokazivali nove slike i kasnije testirali sjećaju li ih se. Kad je hipokampus dojenčeta bio aktivniji nakon što je prvi put vidjelo sliku, bila je vjerojatnije da će kasnije prepoznati tu sliku.

Nalazi, objavljeni u časopisu Science, pokazuju da se sjećanja doista mogu kodirati u našem mozgu u prvim godinama života. Istraživači sada istražuju što se događa s tim sjećanjima tijekom vremena.

Naša nesposobnost da se prisjetimo određenih događaja iz prvih nekoliko godina života naziva se "infantilna amnezija".

Za potrebe studije, istraživači su željeli identificirati robustan način testiranja epizodnih sjećanja dojenčadi. Tim, predvođen Tristanom Yatesom, u to vrijeme diplomiranim studentom, a sada postdoktorandom na Sveučilištu Columbia, koristio je pristup u kojem su dojenčadi u dobi od četiri mjeseca do dvije godine pokazivali sliku novog lica, predmeta ili scene. Kasnije, nakon što su dojenčad vidjela nekoliko drugih slika, istraživači su im pokazali prethodno viđenu sliku pored nove.

Istraživački tim, koji je tijekom proteklog desetljeća uveo metode za provođenje funkcionalne magnetske rezonancije (fMRI) kod budne dojenčadi (što je kroz povijest bilo teško zbog kratkog raspona pozornosti dojenčadi i nemogućnosti da ostanu mirni ili slijede upute), mjerio je aktivnost u hipokampusu dojenčadi dok su gledali slike.

Točnije, istraživači su procijenili je li aktivnost hipokampusa povezana sa snagom sjećanja djeteta. Otkrili su da što je veća aktivnost u hipokampusu dok je dojenče gledalo novu sliku, to je dojenče duže gledalo u nju kad se kasnije ponovno pojavilo. Stražnji dio hipokampusa (dio bliže stražnjoj strani glave) gdje je aktivnost kodiranja bila najjača isto je područje koje je najviše povezano s epizodnim pamćenjem kod odraslih.

Ovi su nalazi bili točni za cijeli uzorak od 26 dojenčadi, ali su bili najjači među onom starijom od 12 mjeseci (polovica uzorkovane skupine). Ovaj učinak dobi vodi do potpunije teorije o tome kako se hipokampus razvija da podupire učenje i pamćenje.

Prethodno je istraživački tim otkrio da hipokampus dojenčadi u dobi od tri mjeseca pokazuje drugačiji tip pamćenja koji se naziva "statističko učenje".

Ove dvije vrste sjećanja koriste različite neuronske putove u hipokampusu. I u prošlim studijama na životinjama, istraživači su pokazali da se statistički put učenja, koji se nalazi u prednjem dijelu hipokampusa (područje bliže prednjem dijelu glave), razvija ranije od epizodnog pamćenja. Stoga su istraživači posumnjali da se epizodno pamćenje može pojaviti kasnije u djetinjstvu, oko godinu dana ili kasnije.

Studija istraživačkog tima pokazuje da hipokampus može kodirati epizodna sjećanja ranije nego što se mislilo, puno prije najranijih sjećanja o kojima se možemo izvijestiti kao odrasli. Dakle, što se događa s tim sjećanjima?

Postoji nekoliko mogućnosti, kažu istraživači. Jedno je da se sjećanja ne mogu pretvoriti u dugoročnu pohranu i stoga jednostavno ne traju dugo. Drugi je da su sjećanja još uvijek tu dugo nakon kodiranja i jednostavno im ne možemo pristupiti, a znanstvenici sumnjaju da bi moglo biti ovo drugo.

U radu koji je u tijeku, tim testira mogu li se dojenčad i mala djeca prisjetiti kućnih videa snimljenih iz njihove perspektive dok su bili (mlađe) bebe, s probnim pilot rezultatima koji pokazuju da ta sjećanja mogu trajati do predškolske dobi prije nego što izblijede.