Supružnici imaju sličnu DNK strukturu

Nova studija znanstvenika na sveučilištu University of Colorado-Boulder pokazala je veću vjerojatnost pronalaska sličnosti u DNK strukturi kod supružnika, nego u DNK strukturi parova nasumično odabranih prolaznika. Rezultati studije objavljeni su u časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences. 

Kao što znamo, DNK, odnosno deoksiribonukleinska kiselina, osnovna je molekula na kojoj se temelji nasljeđivanje i odgovorna je za prenošenje nasljednog materijala i osobina. 

Znanstvenici su radili s uzorkom kojeg je činilo 825 parova Amerikanaca, bijelaca, nehispanskog podrijetla. Genom svakog sudionika bio je uspoređen s onim njegova supružnika te genomom dvoje nasumično odabranih ljudi. U konačnici, studija je usporedila otprilike 1,7 miljuna polimorfizama u jednom nukleotidu (engl. single nucleotide polymorphism – SNP, dalje u tekstu: jednonukleotidni polimorfizam). 

Polimorfizam nastaje procesom mutiranja koje se može dogoditi spontano, zatim pri staničnoj diobi pogrešnim djelovanjem DNK polimeraze, zbog izlaganja radijaciji i kemijskim mutagenim sredstvima te utjecajem virusa. Ako se mutacija dogodi u spolnim stanicama i ne dođe do popravka promijenjenog slijeda DNK, ta mutacija prenosi se dalje na potomstvo te se širi unutar populacije. 

Provedeno istraživanje pokazalo je kako parovi jedni s drugima dijele puno sličniju strukturu DNK nego s nasumično odabranim ljudima. 

"Poznata je činjenica kako ljudi stupaju u brak s partnerima sličnima sebi", izjavio je autor studije Benjamin Domingue." Međutim, uzevši u obzir genetiku i genetske predispozicije, pitanje jest parimo li se ipak na kraju nasumično ili ne". 

Populacijska genetika, koja se bavi proučavanjem genetičke strukture populacije odnosno analizom učestalosti gena i genotipova u prirodnim populacijama kao i čimbenicima koji ih određuju, tvrdi kako je parenje nasumično. Znamo kako ovo ipak nije potpuno istinito, pošto ljudi uglavnom imaju kriterije prema kojima biraju s kime će se pariti. Stoga će daljnje proučavanje partnera na genetskoj razini nastojati doprinijeti oblikovanju modela koji će se koristiti u stvaranju preciznijih predviđanja i tvrdnji po tom pitanju. 

Ovim istraživanjem znanstvenici su utvrdili kako parenje temeljem sličnog genetskog materijala objašnjava oko 10% preferencijalnog parenja. Iako genetika ostaje faktor u odabiru partnera, njena uloga ipak nije toliko velika. 

Izvor: Znano.st