Video animacija zagađenja mora mikroplastikom

Oko 8 milijuna tona plastike svake godine iz rijeka i s plaža završava u moru. Tu plastiku prenose morske struje, dok je valovi i sunčevo svjetlo razbijaju u malu mikroplastiku. Većina se skuplja u središtima morskih vrtložnih struja i stvara velike hrpe otpada na određenim mjestima oceana, među kojima je i Great Pacific Garbage Patch, morsko "smetlište" između Kalifornije i Havaja, koje je i najpoznatije, ponajviše zbog velikog broja brodova koji njime prolaze.

Znanstvenici Sveučilišta Michigan (UM) razvili su novu metodu za mapiranje koncentracije morske mikroplastike korištenjem podataka s 8 mikrosatelita CYGNSS misije (Cyclone Global Navigation Satellite System).

Radio signali s GPS satelita reflektiraju se na površini oceana. CYGNSS sateliti te refleksije detektiraju, a znanstvenici potom signale analiziraju mjereći "hrapavost" morske površine.

Ova mjerenja u osnovi pružaju znanstvenicima mogućnost mjerenja brzina oceanskog vjetra, što je korisno za proučavanje pojava poput uragana, no pokazalo se da signali otkrivaju i prisutnost plastike.

Kada u blizini površine oceana ima plastike ili drugih krhotina, valovi su prigušeni i površina mora je manje gruba nego što bi inače bila. "U čišćim vodama postoji visok stupanj poklapanja između hrapavosti oceana i brzine vjetra", rekao je Chris Ruf, glavni istraživač misije CYGNSS i jedan od autora istraživanja.

Ruf i istraživačka asistentica UM-a Madeline Evans usporedili su mjerenja hrapavosti CYGNSS-a s NOAA mjerenjima brzine oceanskog vjetra s plutača i drugih instrumenata kako bi vidjeli gdje je voda manje gruba od očekivanog. Kombinirajući ta opažanja s prethodnim modeliranjem oceanske plastike, Ruf i Evans su mapirali koncentracije mikroplastike u oceanima više od godinu dana.

Kako se mikroplastika svake godine širi svijetom i gdje se najviše nakuplja možete vidjeti u ovom videu.