Biljni inzulin dobiven iz salate može se uzimati oralno

Nedavne kliničke studije pokazuju da ubrizgavanje putem inzulinskih olovaka može uzrokovati da inzulin tako brzo stigne u krvotok da može doći do hipoglikemije ili razine šećera u krvi koja pada ispod sigurne za zdravlje. Automatizirane inzulinske pumpe mogu isporučiti precizan inzulin i minimizirati ovaj rizik, ali su skupe i dostupne samo malom dijelu dijabetičara diljem svijeta.

Sada bi biljna, oralna isporuka proinzulina mogla riješiti te nedostatke, prema novoj studiji objavljenoj u časopisu Biomaterials , koju je vodio  Henry Daniell s Penn's School of Dental Medicine.

Iako je klinički inzulin u uporabi već nekoliko desetljeća, nedostaje mu jedan od tri peptida koji se nalaze u prirodnom inzulinu. Laboratorij Daniella stvorio je biljni inzulin koji sadrži sva tri peptida i može se uzimati oralno. Snaga stijenki biljnih stanica štiti inzulin od kiselina i enzima u pacijentovom želucu prije nego što taj materijal razgrade crijevni mikrobi. Zatim se oslobođeni inzulin isporučuje direktno u jetru.

Koristeći miševe, Daniell i njegov tim otkrili su da njihov biljni inzulin regulira šećer u krvi unutar 15 minuta od ingestije vrlo slično prirodno izlučenom inzulinu. Za usporedbu, miševi liječeni tradicionalnim injekcijama inzulina doživjeli su brzo smanjenje razine glukoze u krvi što je dovelo do prolazne hipoglikemije.

Daniell je dugo istraživao upotrebu proteina iz biljaka. U studiji objavljenoj 2015. vodio je tim istraživača koji su po prvi put pokazali komercijalnu isplativost proizvodnje jeftinog lijeka od biljaka zelene salate. U tom su radu istraživači koristili liofilizirane listove salate za proizvodnju učinkovitog lijeka za pacijente s hemofilijom. Daniell je također radio na biljnim lijekovima za liječenje plućne arterijske hipertenzije, Alzheimerove bolesti, dječje paralize i zubnog plaka.

Kako bi proizveli biljni inzulin, znanstvenici su identificirali gene ljudskog inzulina i zatim upotrijebili ono što Daniell naziva "genskim pištoljem" da probiju gene kroz čvrste stijenke biljnih stanica. Inzulinski geni se zatim integriraju u genom biljke, u ovom slučaju u genom salate. Dobivene sjemenke trajno su zadržale inzulinske gene, a naknadno uzgojena zelena salata osušena je zamrzavanjem, samljevena i pripremljena za oralnu isporuku prema regulatornim smjernicama američke agencije za hranu i lijekove FDA.

Ovaj se proces uvelike razlikuje od proizvodnje inzulina na tradicionalan način, koji uključuje uzgoj hormona u bakterijama ili stanicama kvasca, što je skup proces koji zahtijeva pročišćavanje i nisku temperaturu za transport i skladištenje. Daniellova metoda proizvodnje eliminira potrebu za skupom, složenom laboratorijskom opremom i rezultira proizvodom koji je stabilan na polici na sobnoj temperaturi.

"S ovim sustavom mijenjamo cijelu paradigmu, ne samo za inzulin", kaže Daniell. "Odrastao sam u zemlji u razvoju i vidio kako ljudi umiru jer si nisu mogli priuštiti lijekove ili cjepiva. Za mene su pristupačnost i globalni pristup zdravstvenoj skrbi temelj mog rada. I u ovom slučaju inzulin činimo pristupačnijim dok ga značajno poboljšavamo. Pacijenti mogu dobiti vrhunski lijek po nižoj cijeni."

U budućnosti, Daniell planira testirati biljni inzulin na psima i ljudima.

Studiju objavljenu u časopisu Biomaterials možete pronaći na ovoj poveznici.